Stvaralački životopis
Hrvatski pisac Ivan Kozarac javio se u književnosti 1902. pjesmom Slavjanstvu u Našoj slozi. Za osam godina književnoga rada (1902. – 1910.) napisao je šezdesetak pjesama, četrdesetak crtica i novela, roman Đuka Begović i autobiografiju. Za života objavio je samo jednu knjigu, Slavonska krv 1906. u Vinkovcima. Posthumno su mu objavljene tri knjige 1911.: Pjesme u Splitu, Izabrane pripovijetke u Vinkovcima i roman Đuka Begović u Zagrebu. U rukopisu je ostalo nekoliko započetih i nedovršenih tekstova: dnevnik, dramski tekstovi Pod noć, Sraz, Iz kobnih dana, Rane, prozni tekst Mrlje, skice za romane Selo Korovci i Napori, pripovijest iz vojničkog života i pjesme.
Objavljivao je u periodici od 1902. potpisujući se katkad pseudonimima: Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, Ivan Nikolajević Matski, Olgin, Novus...
U hrvatsku je književnost ušao na mala vrata i djelovao iz provincije u teškim životnim i materijalnim prilikama zarađujući kao pisar od svoje trinaeste godine, obolivši od sušice s osamnaest godina te bolestan služeći vojsku dvije i pol godine. Uz sve teškoće i nepovoljne uvjete života i rada uspio je u kratkom, ali kreativno intenzivnom vijeku osvojiti književne vrhunce:
-
romanom Đuka Begović, koji je vrhunac njegova književnoga stvaralaštva, najbolji roman hrvatske moderne te se svrstava među desetak ponajboljih romana hrvatske književnosti;
-
antologijskim su ocijenjene pjesme Sagara dan, Milovo sam, Da se povezemo, Iz davnih dana, Dođi, draga, Večer je, Ciganinu, Bujaju šumorne mutne vode, U mutež večernji, Umiranje III., a pet ih je uglazbljeno;
-
antologijskim novelama: U nagonu, Garavuša, Kukavac, Genka, Sudoperka, Gnjili...
Djela su mu prevođena na češki, poljski i slovenski jezik.
POETSKA ISKAZNICA
Pjesništvom se Ivan Kozarac bavio od 1902. do smrti 1910. napisavši šezdesetak pjesama.
Dvije rukopisne bilježnice, Život i Vesni, nastale u Vinkovcima 1904. i 1905., sadrže pjesničke početke i pokušaje mladoga pjesnika, a čuvaju se u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima.
Atipičan pjesnik Ivan Kozarac nije podlegao književnoj modi niti je pripadao dominantnoj pjesničkoj struji hrvatske moderne. Afirmirao se i legitimirao kao pjesnik vitalizma i dekadencije, pjesnik strasti, ushita i euforije, ali i kao pjesnik klonuća, umiranja i agonije.
Pjesnik je slavonske ravni sa sugestivnim, sinestezijskim ravničarskim krajolicima te pjesnik sokaka, seoske intime i idile koji oživljuje tradicijski život i Slavoniju kao željeni i hvaljeni prostor raspojasana života. Najpoznatije su mu ljubavne pjesme u čijim stihovima pulsira život mladih s bećarenjem, jogunlukom, euforijom i hedonizmom, što ga predstavlja kao mladoga pjesnika o mladosti i ljubavi za mlade. Glorificirao je život, radost i ljubav, svjestan ishoda neizlječive bolesti. Tražio je lijek u pjesmi, kerenju i irošenju, jurnjavi na konjima te je u dinamici i vitalizmu našao put do posvemašnje slobode, slobode kretanja, mišljenja, osjećanja i doživljavanja.
Kao pjesnik dekadencije, klonuća i umiranja donosi jesenske krajobraze sa sivim maglama, prokaljuženim cestama, omagaljenim poljima, mutnim vodama što su u suglasju sa slikom dekadentne, bolesne, umorne Slavonije i agonijom pjesnika što „umire sedam godina na milimetre“:
A u meni sve je manje mene
Ja vam ginem lagano, polako.
Pjesnik suglasja slovopisa, krajopisa i životopisa umro je kišovitoga popodneva kasne jeseni, koje je plakalo nad preranom smrću najboljega pjesnika i pisca literarne budućnosti Slavonije.
ŠOKAČKI ROMEO I JULIJA S KRNJAŠA
Marija Kozarac lijepa je Ivina komšinica s Krnjaša kojoj je posvetio antologijsku pjesmu Milovo sam garave i plave te objavio u Savremeniku 1910. s datacijom 4. veljače 1910. pod pseudonimom Vanja Kosan.
Marija je rođena u Vinkovcima 3. siječnja 1886., otac joj je Tomo Kozarac, majka Manda, rođ. Grgić, a živjeli su na Krnjašu br. 724.
Ljubav između Ivana i Marije bila je zabranjena jer su bili rodbina u trećem koljenu. Nesvršeni gimnazijalac, siromašni pisar, sušićavi rođak i pjesnik nije bio dobra partija za ženidbu te se ljubav nije realizirala. Marija se udala 1906. za Franju Guttmana i rodila tri kćeri. Umrla je 9. rujna 1979. u poznoj 93. godini.
Siromašni pjesnik nije Mariji mogao oko vrata staviti bisernu ogrlicu, nego je iskren i dubok osjećaj neostvarene ljubavi preobrazio u poetski biser uvrstivši curu dragu iz sokaka svoga u plejadu opjevanih Ljubica (Kantili), Cvijeta (Zuzorić) i drugih nadahniteljica hrvatskih pjesnika.
Momačka, ljubavna, večernja pjesma, pjesma noći, sokaka i ušorena sela nastala je na temeljima običajnoga ljubovanja mladih u Slavoniji na sokaku s folklornim prizvukom asimilirana bećarca i deseterca. Taj je poetski biser ušao u uho skladatelja Ive Tijardovića koji ju je uglazbio za solo i klavir.
Marijina se svečana nošnja i dvije čaše, kirbajski dar Ivana Kozarca, čuvaju u stalnom postavu Etnološkoga odjela Gradskoga muzeja u Vinkovcima.
NARATIV SLAVONSKE KRVI
U četrdesetak crtica i novela Ivan Kozarac potvrđuje se kao darovit pisac Slavonije o Slavoniji, temperamentan pripovjedač, impresionist u pejzažu, lirski mek u opisu, modernist u izrazu, narativnoj strukturi i poniranju u svijest, realist u percepciji i odabiru tema slavonskoga sela, psiholog u analizi duševnih stanja, kritik u promatranju društva, regionalist u slavoničnosti te originalan u stilu, čija se elementarnost, prirodnost i jednostavnost ne može oponašati. Bio je svoj – pisac s identitetom.
Prva je pripovjedačka iskustva stekao na divanima seoskih divojaka i momaka, didaka i baba. U svojim je proznim djelima spojio novoštokavsku ijekavicu i staroštokavsku ikavicu kao izvorni govorni kontekst svojih likova, ali i svoj pravi materinski jezik, rič „mlijeka i zipke“.
Ovjekovječio je slavonsko selo i šokadiju s početka 20. stoljeća. Virtuozno je opisao ravničarske krajolike posavske Slavonije i portretirao njezine ljude tematizirajući seosku erotiku i moral, loše individualno gospodarenje, nesnalaženje u novim društvenim i ekonomskim uvjetima nakon razvojačenja Vojne granice i raspada obiteljskih/kućnih zadruga, nostalgiju za idilom tradicijskoga života, odnos prema stranim doseljenicima što su se došli uslavoniti.
ĐUKA BEGOVIĆ BEĆAR NAD BEĆARIMA,
GAZDA, RASULOVIĆ I RASPIKUĆA
Ivan Kozarac veliki je pisac malih ljudi tradicijske Slavonije, bećara, pustarija, rasulovića i pijanih lijenčina koji žive po svom te djevojaka i žena tek probuđena ili posve oslobođena erosa koje svojim ženstvom žele postići emancipirajući i status. Ivina Tinka Živkovićeva, Mara Zvonareva, Eva Rajtićeva, Genka, Kaja i Garavuša kreću se stazom Tene Pavletić Josipa Kozarca, ali bez kazne i osude. Svojim je likovima snažne osobnosti uvrstio stereotip raspojasane Slavonije, zemlje hedonizma, putenih užitaka, pomamne pjesme i svirke, mahnitoga podcikivanja i igranja u šokačkom kolu, kerenja i obijesnoga ludovanja, zemlje provoda u kojoj se aristokratski dostojanstveno propada, rasipa tal i didovina.
Najfatalniji bećar Đuka Begović bio je seoski gazda, koji je razbacivao novac, srljao u ponor alkohola, bluda, nerada i društvene neodgovornosti. Pokazuje veliku snagu, odlučnost i volju, a potom ga hvata nemoć, beznađe, sumnja, ojađenost, nervoza i strah. U neskladu je između svijeta u kojem mora živjeti i svijeta u kojem bi želio živjeti. Oceubojica je, preljubnik, rasulović i raspikuća te nositelj niza naslijeđenih poroka i zala. Zna što neće, ne zna često što hoće, ali čini ono što se drugi niti ne usuđuju. Nakon raskalašena života izgubio je sve i postao beskućnikom i zagonetkom.
Roman Đuka Begović vrhunac je Kozarčeva stvaralaštva, najbolji roman hrvatske moderne te jedan od najboljih romana hrvatske književnosti. Objavljen je epizodno u Ilustrovanom obzoru 1909. te u cijelosti u knjizi 1911. u Zagrebu.
Lik Đuke Begovića, bećara nad bećarima, jedinstven je u hrvatskoj književnosti gdje mu nema pandana. Prototip mu je Đuka Grgić koji se bećario, rasuo tal i kuću velike vinkovačke zadruge Grgić iz Grgića sokaka kbr. 40, danas Gundulićeve ulice.
Tragični vitalizam dekadentnoga Đuke Begovića čini ga posebnim, jedinstvenim i legendarnim likom. Sinteza je svih slavonskih bećara i naraštajno odnjegovanih poroka, potisnutih graničarskom silom i vojničkom batinom, pljuska i pogrda patrijarhalnom svjetonazoru i tradiciji legenda. Hiperbola je života po svojoj volji, "Život od komada" nasuprot životarenju, tavorenju i bolovanju.
Đuka Begović podržava stereotip raspojasane slavonije.
KOZARČEVA RI(JE)Č
Vi što govorite, govorite da se govori, a ja-ja što govorim-govorim iz nužde, iz srca, iz života!
Đuka Begović
Ivino identitetno uporište nalazi se u "Riječima mlijeka i zipke", u arhaičnom govoru Šokaca, autohtonoga hrvatskog stanovništva katoličke vjeroispovjesti, slavonskom dijalektu kao najstarijem dijalektu štokavskog narječja. Budući da čuvaju staro govorno stanje starinaca, takve govore nazivamo starinačkim i šokačkim držeći ih tim dragocjenijim što nas povezuju s hrvatskom jezičnom starinom.
Svojim jezično/govornim senzibilitetom i identitetom praktično je potvrdio da se tradicijska kultura i život Slavonije najbolje mogu opisati i izraziti izvornim, autentičnim, organskim idiomom i organski/nestandardni/kolokvijalni, odnosno novoštokavština i staroštokavština, tj. standardni ijekavski i šokački ikavski govor. Šokačkim se govorom u dijalozima autoportretiraju i indentificiraju njegovi likovi. Indetitetsku iskaznicu pruža im divan jer divaniti znači biti to što jesi-Šokac/Slavonac u (po)krajini šokačkog govora koja je na razmeđi europskog Istoka i Zapada bila bastion hrvatskog jezika, utvrda šokačke ri(je)či. Njegovi su likovi u suglasju s predjelima posavskog govora, kojemu posebnu melodioznost daje dugi, zavinuti peti naglasak, posavski akut, duša posavskog poddijalekta.
Odnos prema organskom idiomu legitimira Ivana Kozarca piscem moderne u kojoj se začinje dijalektalna književnost jer je on za književnost slavonskoga dijalekta i staroštokavske ikavice ono što je za kajkavsku književnost Matoš, a za čakavsku Nazor. Zahvaljujući njemu ars scribendi croaticae ujedno je ars scribendi slavonicae. Kozarac mlađi piše autentični život ri(je)čima "Mlijeka i zipke" osiguravši im književnu budućnost za sutra i prekosutra - odonda pa zavazda.
KRITIČKA RECEPCIJA
Ivan Kozarac prisutan je u hrvatskoj književnoj kritici od 1906. Literatura o njemu obuhvaća oko 200 bibliografskih jedinica.
"Siroma... Pokojni Kozarac bijaše pravi graničar i pravi Šokac. Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njem izgubi najboljeg svog pisca budućnosti!"
Antun Gustav Matoš
"Plebejac, pučanin koji je svojim darom nadmašio sve one aristokrate i ekscelencije hrvatske književnosti poput Mažuranića, Šenoe, Vojnovića, Miletića, Domjanovića i Gjalskog. Novak i Leskovar, pučki učitelji, sankilot Matoš i kaplar Kozarac mlađi, od kojih svaki posebno više vrijedi nego oni svi naprijed spomenuti zajedno na desetu potenciju."
Miroslav Krleža
"Treba biti punokrvan čovjek, da se može dati "Život od komada", a to je Ivan Kozarac bio u pravom smislu. Njegovo čitavo biće, njegova krv i njegovo srce vrištilo je protiv mlakosti i mraka i dok bude ovakvih pisaca bit će naše književne budućnosti, prekretnica, novosti, napretka. Dok bude takvih upornika i vatrenih govornika, bit će poštene, snažne i slobodne Hrvatske. Pisanje Ivana Kozarca možemo zaista doslovno nazvati pisanjem krvlju što se puši iz svih njegovih rečenica, lomi na svakoj stranici, šiklja iz svakog uzvika, crna, gusta, vruća kao lava. Temperament! Prva riječ koja nam se silovito nameće uz ime Ivana Kozarca."
Ivan Goran Kovačić
"U zabiti Posavlja, u toj nepreglednoj krajiškoj ravni-svijetli duh jednog mladog literarnog autodidakta, promatranjem sebe, promatranjem sebe i svog društva, došao je do sljedećih za svoje pisanje osnovnih otkrića. Mozgom se tek životari, a srcem zapravo živi. Prvorazredna literatura jednorazrednoga književnika Ivana Kozarca jedan je od najvećih primjera za tvrdnju da se u umjetnosti može sve naučiti osim osnovnog i glavnog, a to je osjećaj-sila začeta u gotovo anarhističnoj slobodi osjetila."
Matko Peić
PROZORSKE VEDUTE
POGLED IZVANA UNUTRA
Pismo Joze Ivakića Vodniku
Vinkovci, 1.XI 1910.
Dragi g. kolega!
Najprije ovo. Ivan Kozarac proživljuje svoje posljednje dane. Njemu je sve gore. A u kući je sirotinja. Mati udovica jedva imade toliko, da kraj s krajem sastavi. A njemu bi trebalo, da bar sada ne bude ničega željan. Uopće ne treba da dalje o tome raspredam. Nego Vi svakako nastojte izraditi, da mu "Matica" ili "Društvo" pošalju potporu bar od 200 kruna, i to odmah. Onda kad umre, treba mu samo za ukop. Adresa I.K.Književnik, Vinkovci, Krnjaš.
On još uvijek smišlja, zanosi se nadama, mislima, budućnošću. Kadgod mu je lakše, on u krevetu piše. I pomislite! Poslat će (ili je već poslao) Livadiću za "Savremenik" jednu stvarcu.
Govorite svim odbornicima u "Matici" i zauzmite se za njega. Uostalom, to je "Matična" dužnost, a to i traži humanost. Ja sam, koliko Vas poznam, duboko uvjeren, da ćete Vi ovo ishoditi i njemu za koji dan poslati tu potporu od "Matice" ili od "Društva".
Joza Ivakić
POGLED IZNUTRA VAN
Posljednje pismo koje je Ivo samo potpisao, a tuđom rukom napisao, upućeno je Vodniku:
Vinkovci 11. XI 1910.
Dragi gosp. i prijatelju!
Veoma cijenim i mnogo me obradovao Vaš poziv na suradnju u Kolo. Ja se odazivljem. Samo zdravlja treba. Posve sam nemoćan. Sada je šest mjeseci što se ne mičem iz postelje.
Primio sam poštom K 35.-kao honorar za stvar u ovogodišnjem Kolu. Isto K 100.-u ime dosuđene mi nagrade. Ali tu je nešto pobrkano, jer na istoj naputnici primio sam K 25.-kao honorar za stvar Moj djed, a to nije moje. To pripada nekomu drugomu. Molim, da se razjasni šta je, da tih K 25.-povratim ili pošaljem komu spadaju.
Pozdravljajući Vas hvalim Vam
Vaš prijatelj Ivo Kozarac
UMIRANJE
Tužno doba svanulo je za me:
Sunce sjaji, a ja krevet čuvam
Među četir zakonačen zida
Nit’ se smijem, niti se obuvam.
U okolo gorom i dolinom
život zori i sunce se smije –
A moj krevet sve po malo cvili,
čak i njemu već lagano nije.
Zore sviću – da ih ljepših nema,
Idu dani svi vedri jednako,
A iz mene sve je manje mene
Ja Vam ginem lagano, polako – – –
pripremila:
dr. sc. Anica Bilić